Frustracije i nezadovoljstvo su dio odrastanja svakog djeteta. Takve emocije kod djeteta se javljaju najčešće kada se ono nađe u situaciji kada nije po njegovom, kada ne dobije ono što želi ili kada mu je teško poštivati određena pravila. Tada dijete vrlo često postaje ljutito, agresivno i burno reagira (burni izljevi emocija). Ovakvi oblici ponašanja se počinju javljati u razdoblju između druge i treće godine života, kada djeca postaju prkosna, inatljiva i negativistički raspoložena, ali je prisutno i kasnije u predškolskoj dobi. Zbog toga je važno da uloga roditelja bude
usmjeravajuća (postavljanje pozitivnih granica i ukazivanje na prihvatljive oblike ponašanja) i
podržavajuća na način da pomogne djetetu u razvoju
samoregulacije, odnosno stjecanju kontrole nad vlastitim ponašanjem. Uspostavljanjem samokontrole dijete postaje sposobno prilagođavati se nužnostima i zahtjevima vanjskog svijeta, no tome prethodi djetetovo sazrijevanje. Ponekad se postavljanje granica čini vrlo teškim jer je prisutan strah od toga da će nas dijete manje voljeti te će granice loše utjecati na odnos roditelj-dijete. No, uloga roditelja je ključna do razvoja samoregulacije, upravo zbog toga što odrasli služe djetetu kao tzv.
regulatori, odnosno vanjska kontrola djetetovog ponašanja vođenjem i usmjeravanjem ponašanja, pomaganjem, izricanjem očekivanja, povratnim informacijama i „ja-porukama“, o čijoj kvaliteti ovisi usvajanje granica te razvijanje prihvatljivih oblika ponašanja.
Tipične situacije u kojima djetetu pomažemo naučiti kako vladati samo sobom:
1. Situacije koje za obavljanje „zadataka” traže usmjerenost cilju i suradnju, kada dijete treba upute kako se nešto radi – tada dijete usmjeravamo.
2. Situacije koje traže regulaciju ponašanja jer nešto nije dopušteno – djetetu izričemo granice i očekivanja.
KAKO RODITELJ USMJERAVA I PODRŽAVA?
1. Podržavanjem djetetovih aktivnosti i inicijative, vođenjem djeteta korak po korak prema cilju
Primjer: Dijete želi obući papučice, no ne uspijeva. Dijete je nezadovoljno, a mi mu želimo pomoći. Djetetu pomažemo tako što ga potičemo da planira korak po korak, postavljajući mu pritom pitanja: „Što ćeš sada? Što trebaš prvo učiniti? Kako ćeš to učiniti?“ i sl. kojima ga potičemo da razmisli o svojoj akciji, odnosno u ovom slučaju o načinu obuvanja papučica. Ova situacija vrlo često rezultira direktnom podrškom roditelja (obuvanje papučica), međutim time dijete neće imati priliku iskušati vlastite sposobnosti i razvijati autonomiju. Kada dijete samo čini (u ovom slučaju obuva papučice samostalno), osjeća se sretno, zadovoljno i kompetentno jer samostalno postiže svoj cilj.
2. Izricanjem očekivanja na pozitivan način, s jasnim granicama što je djetetu dopušteno, a što nije
Kako bi djetetu postavili jasne granice, moramo im objasniti zašto je nešto dopušteno, a nešto nije. Tada djetetu unaprijed dajemo do znanja koja su naša očekivanja i djelujemo
proaktivno,
odnosno postavljamo granicu. Na primjer, dajemo djetetu informaciju kamo i zašto idemo, tko će tamo biti, što će se događati, što ćemo mi raditi i što očekujemo od djeteta… U slučaju da se dijete drži granice i poštuje naša očekivanja, važno je dati i povratnu informaciju djetetu na njegovo ponašanje.
Povratna informacija (engl. „feedback“) je verbalan ili neverbalan odgovor na nečije ponašanje te njome djetetu potvrđujemo ponašanje ili ga usmjeravamo.
Povratna informacija treba biti:
• Utemeljena na onome što se opaža, a ne na onome što se pretpostavlja
• Usmjerena na ponašanje, a ne na ličnost
• Specifična, a ne opći komentar ponašanja
• Jasna, konkretna, dana odmah nakon ponašanja
• Korektna, razumljiva i provjerljiva
• Osobna i podržavajuća
Primjer: Majka četverogodišnjem Marku najavljuje da idu u dućan po hranu, majka će kupiti namirnice, a dječak može izabrati lizalicu. Po dolasku u dućan, dječak se pridržava majčinih pravila. Majka dječaku daje povratnu informaciju: „U dućanu si se ponašao vrlo pristojno i držao si se dogovora. Zato idući put možeš uzeti dvije lizalice.“ U slučaju da dijete ne poštuje pravilo, povratnom informacijom mu dajemo do znanja što nije bilo dobro i zašto, kako bi dijete znalo ispravno reagirati idući put. U ovom slučaju naša reakcija je
reaktivna, jer reagiramo na konkretno djetetovo ponašanje. Tada koristimo „JA-poruke“.
„JA-poruke“ spadaju u osobni govor, a govoriti o sebi znači preuzeti odgovornost za sebe. „JA-porukom“ djetetu dajemo do znanja kako se mi osjećamo kada ono ne poštuje pravila i radi nešto neprihvatljivo te izričemo očekivanja. Koristeći „JA-poruke“ pružamo djetetu govorni model, te će kroz određeno vrijeme i dijete koristiti „JA-poruke“.
Struktura „JA-poruke“:
1. Kada ti radiš to … (konkretno ponašanje)
2. Loše se osjećam (smeta me, ljuti me, brine me, bojim se, žalosti me …)
3. I želim, očekujem …(da razmisliš, učiniš nešto drugačije …)
Primjer: Nakon upozorenja majke, djevojčica i dalje hoda bosa.
„Kada hodaš bosa, brinem se za tvoje zdravlje i želim da obučeš papučice.“
Logične posljedice za ponašanje
Logične posljedice za ponašanje su logičan odgovor, odnosno posljedica u odnosu na djetetovo ponašanje. Ukazivanjem na logične posljedice djetetu dajemo do znanja da treba kontrolirati vlastito ponašanje i pritom ukazujemo na to što je zapravo socijalno očekivano ponašanje.
Primjer: Djevojčica Ana baca kocke sa stola. Roditelj kaže: „Kocke ostaju na stolu“. Ana i dalje baca kocke. Roditelj kaže: „Kocke ostaju na stolu ili ćemo ih pospremiti u kutiju“ (logična posljedica). „Ako se predomisliš, kasnije možemo slagati toranj od kocaka.“ (ponuda alternative za nepoželjno ponašanje).
RAZVOJ SAMOREGULACIJE
Razvoj samokontrole se počinje javljati u trećoj godini kada dijete ne želi poslušati uputu roditelja, nego želi učiniti nešto prema vlastitoj namjeri. S vremenom dijete preuzima na sebe roditeljske upute, sve dok ih potpuno ne internalizira i ne postanu sastavni dio djetetovog ponašanja. Upravo iz tog razloga je važno da verbalna uputa djetetu bude podržavajuća i usmjeravajuća, jer će jedino tako dijete naučiti kontrolirati vlastito ponašanje.
Razvoj unutarnjeg govora:
1. Glasnim govorom dijete oponaša vanjsku kontrolu roditelja i slijedi je
2. Dijete rabi tihi govor i šaptanje
3. Razvoj samokontrole – govor potpuno nestaje
Preporuke roditeljima
• Objasnite djetetu što od njega očekujete – jasno i konkretno.
• Jasnim i ozbiljnim glasnom dajte djetetu do znanja što je neprihvatljivo, time pokazujete da nije riječ o igri.
• „NE” znači odmah prestati s određenim ponašanjem.
• Budite dosljedni: „NE” uvijek mora ostati „NE” za nepoželjno ponašanje. Ako niste dosljedni, ne očekujte to od svog djeteta.
• Komunicirajte s djetetom: djeca vrlo brzo nauče da su roditelji ljudi s kojima mogu razgovarati ili pak ljudi koje treba izbjegavati, lagati im ili poricati stavove i osjećaje jer oni zapravo i ne slušaju.
• Budite model za poželjno ponašanje; roditelji su i inače primarni model za djecu. Djeca uče poželjno ponašanje gledajući, slušajući i imitirajući roditelja. Vrlo je važno da je roditeljsko ponašanje sukladno njihovim riječima.
• „Počastite” djecu nekom posebnom zabavom – odlaskom u kino, na utakmicu, zajedničkim druženjem, izletom, šetnjom...
